Biblioteka KSC-a Vogošća preporučuje za ovu sedmicu
SVOJTA, Adnan Repeša
U romanu „Svojta” mostarskog pisca Adnana Repeše, u kojem se, posljednjih godina Jugoslavije, u zapadnoj Hercegovini svijet posmatra najprije očima djeteta, a potom, kada počne rat, kada zavladaju smrt, užas i beznađe, i očima mladića koji se, negdje, sa smrću, a time i sa životom, već pomirio. Preživjeće možda samo da bi napisao ovaj predivan i prestrašan tekst.
Da stvar bude komplikovanija, dijete uglavnom posmatra one oko sebe, dakle „svojtu”, roditelje, bližu i dalju rodbinu, komšiluk i drugare, opisuje ih s djetinjom otvorenošću i brutalnošću, a rečenice koje, zbog nečeg, u svojoj melanholičnoj tvrdoći podsjećaju na hercegovačke predjele, čak i kada su nježne, one su tvrde i opore. A onda počinje rat, baš kada pripovjedač izlazi iz djetinjstva i ukorači u mladost. Repeša pronalazi mjeru u suočavanju sa smrću, strahom, glađu, samoćom, razaranjem. Iza tih mirnih rečenica steže ono neizrečeno, a doživljeno. Iza njegove gotovo nepristojno suzdržane rečenice u kojoj nema neumjerenih riječi niti prejakih osjećanja u njenom krivudanju i oklijevanju – kao da traži, poput vode, najkraći put, ali ga ne nalazi, nego mora da ga probije – ostaje poriv da čovjek vrišti (od užasa ili muke), plače (od beznađa i tuge), ili, naprosto, kroz vrisak i jecaje, shvati da se susreće s vrhunskom književnošću na ovom jeziku.
Svojta je knjiga koja kroz kratka poglavlja, fragmente ali i poduže prozne cjeline govori o jednom iščezlom vremenu, o rascjepu unutar jedne porodice, o ljudima koji su na razne načine veličali događaje koje autor pamti. To su oni događaji koji za sobom ostavljaju ožiljke, a kad ožiljci zacijele, ostaje samo praznina koja kasnije prerasta u čuđenje. Ali ovo nije knjiga samo o tome, ovo je ujedno i topla priča o ljudima s kojima je autor dolazio u kontakt, s onim ljudima koji su defilovali kroz porodicu i na taj način postajali „svojtom“.
Knjiga za ovu sedmicu
