Biblioteka KSC-a Vogošća preporučuje za ovu sedmicu
RAMAZANSKE VEČERI, Branislav Nušić
Knjiga Ramazanske večeri napisana je 1898., a objavljena 1922. godine u Beogradu. To je druga zbirka pripovijetki Branislava Nušića, najznamenitijeg srpskog komediografa epohe realizma. Ovo djelo napisao je za vrijeme svojeg diplomatskog služenja u Bitolju, Serezu, Solunu, Skoplju i Prištini, u kojima je proveo preko deset godina, intenzivno se družeći s muslimanima. Nušićeva ljubav prema muslimanima i ushit svime islamskim može se ponajbolje iščitati iz pisma na početku knjige koje je, kao posvetu, uputio prijatelju i pjesniku Jovi Iliću, ocu pjesnika Vojislava Ilića, čiji je dom bio stjecište tadašnjeg književnog Beograda.
U Nušićevim Ramazanskim večerima nema ni natruhe mržnje prema muslimanima i islamu, nema ciničnog podmetanja, nema zle krvi na koju smo navikli kada govorimo o previranjima na južnoslavenskim prostorima. Štaviše, Nušić je dobronamjeran i ne piše iz pozicije stranca koji se našao u tuđoj kulturi. Piše iz pozicije onoga koji je temeljito istražio islam i koji je boravio s muslimanima. Začuđujuće jeste to da Nušić u nekim pričama piše iz pozicije koji pokazuje nevjerovatnu količinu ljubavi prema onome što opisuje. Možda je upravo zato današnja srpska i nekadašnja jugoslavenska književna historiografija zanemarila Nušićeve Ramazanske večeri te su one gotovo sto godina nakon izdanja i dalje gotovo nepoznate srpskoj javnosti.
Nušić je pisao iz neposrednog iskustva, danas bismo rekli u najboljem duhu interkulturalnog književnog i međuljudskog dijaloga. Protagonisti Nušićevih pripovijetki nisu Turci, zapravo, Nušić ih ni jednom prigodom u tekstu tako ne označuje, već su to Bošnjaci i Albanci koji su u to doba nastanjivali ta područja i kao muhadžiri. Nušić u pripovijetkama uspješno upotrebljava tadašnji govor muslimanske čaršije, tj. pokušava ga imitirati, a jaki upliv turcizama s refleksijama ijekavskog i ekavskog govora tvori zanimljivu vrstu jezične miksacije koja, osim arhaizama, ne bode uho čitaocu.
Bit će da je Nušić želio naći neki zajednički jezik, pomiriti i pobratimiti dvije kulture i vjere, dvije civilizacijske vrednote. Na našim južnoslavenskim prostorima, kako nekad tako i u današnje vrijeme, ova je ideja jedino moguća i održiva. Nušić je, stoga, u svojim Ramazanskim večerima revolucionaran i uzoran, barem kada je riječ o interkulturalnom dijalogu onih koji su uvriježeno vjerski i etnički suprotstavljeni. Nije nipošto usamljen primjer interkulturalnog prožimanja u južnoslavenskim književnostima, a za nas predstavlja dragog gosta koji je prijateljski i s ljubavlju opisivao atmosferu muslimanskog “najdražeg gosta” – ramazana.